REFORMATSKA HRIŠĆANSKA CRKVA

Učenje:

Vjera u Boga: Živimo u vremenu u kojem postoje mnogi izazovi koji pretendiraju željom da zauzmu potrebu da se štuje i obznanjuje Vječni i Svemogući Bog. Ljudska spoznaja svakih se desetak godina udvostručuje. Sposobnost da predviđamo, kontroliramo i usmjeravamo svijet i život oko nas daje osjećaj i moći, taj osjećaj je toliko velik da neki predviđaju kako će ljudi u skoroj budućnosti biti u mogućnosti čak stvoriti život… Ipak ljudi današnjice i dalje su nezadovoljni, frustrirani. Ratovi i terorističke prijetnje podsjećaju da nismo u stanju sve kontrolirati i usmjeravati.

Obitelj u Bibliji: Obitelj je najstarija biblijska i opće ljudska institucija. Ona je temelj zdrave i napredne društvene zajednice. Bez obitelji ili sa nezdravim obiteljima društvo nema budućnosti. Bog je uspostavio brak iz kojega proizlazi obitelj te odredio smjernice koje pomažu pri razvijanju kvalitetne obiteljske zajednice. Iščitavajući Sveto pismo Starog i Novog zavjeta zaključujemo da je obitelj prolazila kroz transformaciju iako su se pojedini odnosi održali nepromijenjeni do danas.

Karizme i Kristov nauk: Riječ "karizma" tuđica je posuđena i prisvojena iz grčkog jezika a znači; nezasluženi dar , milosni dar , istog je korijena kao - milost . U novozavjetnom nauku ova riječ ima nešto neformalnije značenje i može označavati Božje darove koji su ljudskom razumu teško shvatljivi poglavito najveći od svih darova koji nam je po Bogu darivan, a to je Krist. U tom smislu Božja karizma prenosi se i na onostrani život pa je ona povezana i sa vječnim životom osiguranim za one koji su u Kristu. Bog je u Kristu milostivo obdario kršćane raznim darima duhovne milosti, a najveći od svih je dar Duha Svetoga. Rimljanima poslanica 5. i 8. poglavlje govori o tom otajstvu kršćanskog nauka koji otkriva misterij Božje ljubavi po kojoj je ona darivana čovječanstvu; Ef 1,16. Rim 5,5. 8,5. 8,32.

Praznici i običaji:

Božić – Kristovo rođenje: Božić je kršćanski blagdan koji se u tzv. zapadnom kršćanskom svijetu, dakle zemljama u kojima je dominantno rimo-katoličanstvo i protestantizam, slavi 25. prosinca. Obično se na taj dan održavaju obiteljska slavlja i daruju darovi, kite božićne jelke i boravi u krugu obitelji. Za većinu ljudi to je dio obiteljske i nacionalne tradicije.

Susret s uskrsnulim Kristom: Usmjeravamo pozornost na činjenicu i povijesnost susreta uskrslog Krista sa svojim učenicima i progoniteljima. Nakon smrti Gospodin je treći dan prema nauku Svetog pisma uskrsnuo iz mrtvih, to znači da je njegovo fizičko tijelo oživjelo i dobilo drugačiju formu od one koju je do tada imao.    

Kristovo uskrsnuće: Uskrs je najveći kršćanski blagdan. Njegova veličina zasniva se na činjenici pobjede života nad smrću. Biblija podsjeća da je smrt poražena, a život pobjeđuje . Uskrsnuće je Božje spasiteljsko djelo na kojemu počiva cjelokupno propovijedanje ranog Kršćanstva. Na uskrsnuću počivaju i izvješća koja su zapisali evanđelisti, u cilju da nam iz različitih uglova opišu taj jedinstven događaj. Jedinstvenost događaja očitovala se je u tomu da nitko do tada, na takav način nije potvrdio da poruke koje prenosi jesu ISTINA. Kristovo uskrsnuće govori nam da je njegov nauk ono za što je tvrdio da jest; put kojim treba ići, vjerovanja koja valja nasljedovati. Uskrsna poruka: Uskrsno vrijeme je prilika da u krugu najbližnjih ili najdražih provedemo vrijeme zajedništva, obnavimo obiteljske, prijateljske spone. Taj blagdan upućuje na Uskrslog Krista i podsjeća da je život dragocjen i jedinstven te da ga treba živjeti ako je moguće i koliko je moguće u punini.

Molitva Gospodinova: Prije nego promotrimo molitvu koja je poznata u kršćanskom svijetu kao molitva Oče naš postavljam pitanje što je to molitva? Molitva je riječ, promišljanje, uzdisaj, hvalospjev (…) koju osoba upućuje svevišnjem Biću – Svemogućem Bogu. Ona je najvažnija sastavnica duhovnog života svake osobe koja promišlja vjeru u Boga. Po molitvi primamo blagoslove od Svemogućega, po njoj otkrivamo otajstva Milosti i bolje spoznajemo naume Svevišnjeg. Molitva može imati i terapeutsku ali i samoanalitičku svrhu, dok molimo možemo promišljati o različitim životnim situacijama u kojima se nalazimo te što smo činili dobro, a što bi trebalo popraviti.

Svete knjige:

Prva poglavlja Biblije: Za kršćane Biblija je zbirka spisa starog i novog Zavjeta, svjedočanstvo Božje Objave. Knjiga je to koja nam pruža uvid u Božje djelovanje u ljudskoj povijesti te nastanak i razvitak Božjeg naroda. Ona je svojevrstan udžbenik dogmatskih i općeljudskih istina. Biblija nije tek jedna od mnogih knjiga koje kupimo ili posudimo u knjižnici, pročitamo te prije ili kasnije zaboravimo njen sadržaj. Ta nas knjiga uvodi u otajstva istina Božjih te nam pomaže da kroz iščitavanje i proučavanje otkrivamo nakane Svemogućeg, način Gospodinova djelovanja te spoznamo nešto od Njegove volje za naš život i cio svijet.   

Dva zavjeta: Još od biblijske prapovijesti Bog je uspostavljao saveze s čovjekom. Jedan od prvih nalazimo zapisan u knjizi Postanka, 8.-9. poglavlju. Bog ga je postavio posredstvom svetog čovjeka Noe, Imao je za svrhu uspostaviti savez Boga s ljudima, te posredovati obećanje da više neće uništiti zemlju i stvorenja zbog ljudske grešnosti, a znak je bila duga. Svaki put kad vidimo dugu prisjećamo se obećanja koje je Bog dao: »Nikada više neću zemlju u ptopast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegovog početka, niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio…«. Ovaj nas Savez podsjeća na važnu karakternu osobinu koju posjeduje Svemogući, a to je milosrđe .    

Principi interpretiranja Biblije: Biblija je Božja objava i poruka upućena ljudima. Budući Objava mi je trebamo proučavati i spoznavati te vjerovati u iznesene istine. Bog je odlučio komunicirati kroz historiju s pisanom riječju nekih ljudi. Trebamo je čitati kao posebnu knjigu. Svaka biblijska knjiga određena je historijskim , literarnim i kulturnim kontekstom u kojemu je bila pisana. Da bi bili u mogli razumjeti Sveto pismo potrebno je obratiti pažnju na činjenicu da je Bog nadahnuo pojedine ljude da zapišu poruke koje su trebale biti svjedočanstvo određenih događaja ili upozorenje nadolazećim generacijama. Kad govorimo o nadahnuću pisaca onda pod tim podrazumijevamo vodstvo i inspiraciju od Duha Svetoga koja uključuje kontrolu nad umom ali i takvo stanje koje podrazumijeva da su misli bili potaknute i usmjeravane nadnaravno. Ti ljudi su živjeli u bitno drugačijem kulturološkim kontekstima od ljudi današnjice, dakle, ako želimo razumjeti ono što Biblija poručuje važno je razumjeti kulturu, običaje i vrijeme u kojemu je pisana. Tek tada jasno možemo razumjeti što ta knjiga poručuje danas.

Istorija:

Reformirana kršćanska crkva nastala je tijekom društvenih i duhovnih promjena u Švicarskoj. Idejni začetnik je bio vlč. Huldrich Zwingli (1484. - 1531.). On je dobio podršku od gradskog poglavarstva Zuricha za otpočinjanje reformi što je imalo za cilj vraćanje na novozavjetne korijene ondašnjeg kršćanstva. Najznačajniji teološki predstavnik je Jean Calvin (1509. - 1564.). On je ostavio veliki utjecaj u razvoju sustavne teologije, a njegovo najznačajnije djelo ¨Institucije kršćanske religije¨ (Chrisitanae Religionis Institutio), prvi put je tiskano 1536.

U Švicrskoj reformu Crkve započinje Huldrich Zwingli, a kasnije ima znakovit utjecaj Jean Calvin. Zwigli je djelovao u Zűrichu. Bio je rimokatolički svećenik, prilikom studiranja Biblije zaključio je da su mnoge doktrine rimokatoličke crkve i njezina tradicija u suprotnosti sa Svetim Pismom. Prihvatio je ideju o opravdanju isključivo po vjeri i spasenju kao daru Božje milosti. Proklamirao je Bibliju kao vrhovni i jedini autoritet. Svoju doktrinu je prezentirao u 67 teza koje su odobrene od gradskih vlasti Zűricha. Time su se te teze počele primjenjivati u lokalnim crkvama. Zwingli je smatrao da su kruh i vino samo simboli Kristovog tijela i krvi. To je jedna od razlika između reformirane teologije (Zwingli) i evangeličke (Luther), iako je Jean Calvin ublažio Zwinglinove ideje te naglasio sakramentalnost Večere Gospodnje tj. Kristove duhovne nazočnosti u tom činu. Svećenik koji predvodi bogoštovlje smatra se; pastorom, propovjednikom i duhovnim službenikom, on je jedan od onih koji služe drugima.

Jean Calvin je djelovao u Genevi, svoje teološke radove je izradio pod Zwinglijevim utjecajem, ipak nije prihvatio sva njegova posebno radikalno učenje o Krštenju i Gospodinovoj Večeri. Glavno djelo je napisao 1536.g. “Kršćanske institucije, a njegova teologija naglašava Božji suverenitet. Bog je predodredio prije stvaranja svijeta tko će biti spašen, a tko ne, spasenje je Božja suverena odluka i nepromjenljiva volja koja se manifestira u životu pojedinca, ta doktrina se naziva predestinacija.

Calvin je bio sistematičar i tako pristupao Bibliji. Pod neizravnim vodstvom Geneva je kroz postala dobro organizirani grad kojime su u privatnoj te javnoj i legalnoj sferi upravljalo na temelju ideala iz Sv. pisma. Crkva za njega je predstavlja Božju slavu na zemlju i zajednicu izabranih za spasenje, vjerovao je da svi članovi trebaju biti uključeni u upravljanje Crkvom. On je odbacio hijerarhijske odnose, naglasio jednakost, a različitost se je očitovala jedino u službama koje su imali pojedini članovi. Prema njemu postojale su temeljne četiri službe u reformiranoj crkvi; pastori, prezbiteri, učitelji i đakoni. Dužnost pastora je vođenje bogoštovlja s naglaskom na propovijedi u skladu s Svetim Pismom. Oni prezentiraju crkvenu zajednicu prema van, Prezbiteri vode brigu o članovima. Pastori i prezbiteri zajedno čine konzistorij čija je dužnost praćenje života kršćana u crkvenoj zajednici i raspravljanje o različitim problemima. Takva struktura i upravljanje crkvom naziva se prezbiterijanska. Takva ideja je prethodila razvoju demokratskih institucija, te osnivanju reformiranih / prezbiterijanskih crkava u ostalim švicarskim kantonima, Francuskoj, Nizozemskoj, Mađarskoj, Škotskoj, Sjevernoj Irskoj u ostalim područjima Europe, u Americi, te u zemljama Commonwealth-a. Calvinovi teološki stavovi utjecali su na razvijanje vjeroispovijesti anglikanske crkve (Westministerska konfesija), premda ona nema prezbiterijalnu nego episkopalnu strukturu, s poglavarom na vrhu hijerarhije.

Od poznatijih teologa dvadesetog stoljeća izdvajamo Karla Bartha (1886.-1968.), profesor novozavjetne teologije i Povijesti crkve. Značajan je zbog učešća u aktivnostima protiv nacizma te zbog toga što je teologiju temeljio na Bibliji i racionalno razrađenom sustavu. Potkopao je temelje teološkog antropocentrizma i liberalne teologije. Brunner Emil (1889. -1966.), profesor Sustavne i praktične teologije na sveučilištu u Zürichu, bio je vrlo zainteresiran i aktivno uključen u ekumenska strujanja već od 1930.

Izvor: http://public.srce.hr/rkczg/index.php

Autor tekstova: mr. Branimir Bučanović uz odobrenje i blagoslov G. Čete Semešija, Biskupa Reformatske Hrišćanske Crkve